Osnovna škola "Viktor Car Emin" Donji Andrijevci

Važnost ocjene za život svakog pojedinog djeteta ogromna je i temelj je mentalnog zdravlja, a samim tim i samopouzdanja i samopoštovanja. Međutim, te ocjene ne budu uvijek onakve kakve bismo mi željeli da budu. Nekada smo zadovoljni, ali nekada i ne, lošije su nego što smo očekivali. Ono što je sigurno, nema djeteta koje nije dobilo barem jedanput lošu ocjenu.

Važnost ocjene za život svakog pojedinog djeteta ogromna je i temelj je mentalnog zdravlja, a samim tim i samopouzdanja i samopoštovanja. Međutim, te ocjene ne budu uvijek onakve kakve bismo mi željeli da budu. Nekada smo zadovoljni, ali nekada i ne, lošije su nego što smo očekivali. Ono što je sigurno, nema djeteta koje nije dobilo barem jedanput lošu ocjenu.

Većina djece bila je u situaciji da barem ponekad izgovori „ Tata, mama,  ja sam danas dobio jedan…" Što je ustvari loša ocjena?  Za nekoga je to četiri, za nekoga tri, za nekoga dva, a za nekoga su samo negativne ocjene loše ocjene. Zavisi, dakle, od naših očekivanja, kako djetetovih tako i od očekivanja roditelja.

Djeca različito reagiraju na lošu ocjenu, neki tome ne pridaju veliku pozornost, a neki se osjećaju loše, krivo i neuspješno.

I reakcije roditelja nisu iste: neki kritiziraju, kažnjavaju, prekidaju komunikaciju dok se ocjena ne popravi, a neki ohrabruju i podržavaju svoje dijete u ispravljanju loše ocjene.

Što učiniti kada dijete dobije lošu ocjenu u školi?

Prvo, treba vidjeti ima li tu nekih elemenata koji su objektivni kao bolest, stresni događaji, smrtni slučajevi u obitelji, promjena sredine i sl. Drugo, ako nema objektivnih elemenata vidjeti koji su to subjektivni, prepoznati ih, prihvatiti, te pokušati riješiti. To mogu biti problemi koji su vezani za sam prostor učenja i radno okruženje, zatim loš dnevni raspored i planiranje učenja,  zatim problem vezan za tehnike učenja, mnoga djeca ne znaju kako učiti određene predmete, pa otuda i loše ocjene u nekim predmetima. Razlozi loših ocjena mogu  biti i slabija  koncentracija i pozornost, neredovito učenje, slaba motivacija za učenje, strah od ispitivanja, teškoće u učenju, slabije predznanje, sporije sazrijevanje.

U situaciji dobivanja loše ocjene roditelj treba pomoći djetetu ispraviti lošu ocjenu te pomoći ne dobiti nove lošije. Roditelj ne treba preopteretiti dijete svojim velikim očekivanjima i vanjskim potvrđivanjem samo kroz dobar uspjeh ili dobru ocjenu.

Dijete treba vrednovati prema njegovim vrijednostima kao osobe, tko je ono i što je ono, a ne kakav uspjeh postiže i kakve su ocjene u školi. Ako taj dio ne možemo odvojiti, naše dijete može razviti depresiju, anksioznost i psihosomatske smetnje.

To znači kada se i dogodi loša ocjena dijete treba osjetiti  u našoj poruci da nam je važno, da ga želimo saslušati, da brinemo o njemu, da mu vjerujemo, da znamo da on to može ispraviti, ako se potrudi.

Odgovornost za ispravljanje loše ocjene treba prepustiti djetetu, neka razmisli, predloži i zapiše kako može ispraviti ocjenu. Neka napravi plan rada, koje gradivo i kada će ispraviti. Na roditelju je  da pomogne pri tome i da prati realizaciju.

Ako dijete nema našu potporu, tada pored loše ocjene ima i naše nerazumijevanje i kod  njega to izaziva stres. Stres je negativna emocionalna reakcija i često izaziva i negativna osjećanja kao što su ljutnja i bijes. To je čak i normalna reakcija na neuspjeh, ali ako ona traje kratkotrajno. Dobra je, jer trenutno oslobađa dijete od negativnih osjećaja i smanjuje psihičku napetost. Međutim, ako ljutnja traje duže, može negativno djelovati na razvoj djeteta jer onemogućava koncentraciju i želju za učenjem i dijete počinje često okrivljivati druge, jer tako mu je lakše.

Zato u situaciji kada dijete dobije lošu ocjenu trebamo razumjeti dijete da je ljuto, podržati ga i utješiti , te obaviti razgovor s djetetom. U razgovoru dijete se treba osloboditi negativnih osjećaja, smanjiti  napetost, osjetiti našu pomoć, trebamo biti iskreni s djetetom i stvoriti situaciju gdje će se dijete osjećati bolje.

Jako je važna reakcija roditelja na lošu ocjenu jer time osiguravamo iskrenost. Djeca koja strahuju od roditeljske reakcije mogu početi lagati svoje roditelje ili im uopće ne ispričati što se dogodilo.

Poteškoće pri suočavanju s lošom ocjenom su :

-         Pasivno prihvaćanje - trudio sam se, ali nisam uspio, bolje da nisam niti učio ili što da se trudim kada ne mogu ostvariti očekivanja mojih roditelja

-         Prestrašenost – kada se dijete osjeća loše i misli da je to velika tragedija što je dobilo negativnu ocjenu

-         Izbjegavanje i poricanje – dijete ne želi reći za lošu ocjenu svom roditelju ili poriče da je uopće i dobio. Tada se otvara pitanje povjerenja između roditelj i djeteta i njihovog međusobnog odnosa jer je to odnos u kojem se ne razgovara iskreno.

Još nekoliko savjeta za roditelje, ako im dijete dobije lošu ocjenu:

1.     Ne kritizirajte osobnost djeteta, već samo ponašanje npr. Nisi dobro uradio, pokušaj ponovo, nisi se  dovoljno potrudio….

2.     Preispitajte vaša očekivanja, ako je nama veoma važan školski uspjeh, dijete je pod većim pritiskom.

3.     Pronađite i  pohvalite i neki djetetov uspjeh. To jača motivaciju i osjećaj da ipak nešto možemo uraditi dobro.

4.     Tjelesno kažnjavanje i vikanje izaziva strah i zato ne tucite dijete. Batine ne odgajaju, one nam samo govore da nismo vrijedni  i da je u redu tući. Ako tjelesno kažnjavamo dijete ono neprestano živi u strahu od novih loših ocjena i neuspjeha jer ga tada čekaju nove batine. Dijete možemo kazniti ako mu uskratimo neke stvari koje voli npr. gledanje televizije, izlazak, kompjuter. Ali moramo povesti računa da kazna mora biti primjerena i vremenski ograničena.

5.     Pohvalite dijete u svakom malom napredovanju i pružite mu pomoć dok uči.

Najvažnija i najuspješnija reakcija na lošu ocjenu je učenje. To je jedini način da ispravimo ocjenu i zavisi od nas samih koliko ćemo odlučiti da je ispravimo. Roditelj treba to naučiti svoje dijete. Dijete treba uvjeriti da samo trudom možemo naučiti i u to treba vjerovati.

I kada  naše dijete dobije lošu ocjenu to nije tragedija, ide se dalje.

Zaključak:

Važno je imati na umu da uspjeh u školi nije najvažniji u životu i jedini smisao života. Roditelji svoj odnos s djetetom ne mogu graditi samo kroz djetetove uspjehe ili neuspjehe u školi. Često nam se dogodi da je komunikacija između nas i našeg djeteta jedino vezana za školu i školske obveze, testove, odgovaranja i učenje. Takav odnos kod djeteta stvara nezadovoljstvo. Djeca žele sa svojim roditeljima i družiti se i igrati bez obzira na školski uspjeh. Samo u cjelovitom odnosu s našom djecom razvijamo i odgajamo samopouzdano dijete koje će sigurno postizati bolji uspjeh u školi.