Osnovna škola "Viktor Car Emin" Donji Andrijevci

             Viktor Car Emin, istarski književnik i publicist (rođen u okolici Lovrana, 1.XI.1870 – Opatija, 17.IV.1963). Školovanje je počeo u Lovranu, nastavio u Rijeci, a nakon kratkoga radnog iskustva pohađao je 1885–89. koparsku učiteljsku školu. Ondje je napisao prve manje tekstove, koje je objavio u Našoj slozi, dopise, crtice, ali i dvije pripovijetke: Bijednici (1885) i Put u Egipat (1889).

            Službovao je kao učitelj u Sovinjaku (1889–91), Lipi (1891–92) i Voloskome (1893–1900). Od 1895. bio tajnik Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, a kad je odbio premještaj na drugo učiteljsko mjesto, 1900. je ostao bez službe, nastavio živjeti u Opatiji te se bavio pisanjem, ali i politikom i publicistikom. Bio je urednikom Narodnog lista, Mladog Istranina i Mladog Hrvata, a zatim je do 1918. radio u nekoliko škola na području Opatije. Od 1918. do umirovljenja 1925. živio je i radio u Sušaku, Bakru i Kraljevici na školskim i polit. poslovima. U mirovini je živio u Sušaku do 1945., a potom u Opatiji. Bio je član JAZU i dobitnik mnogobrojnih nagrada.          

            Viktor Car Emin je napisao i objavio velik broj pripovijesti, novela, feljtona, drama, pov. i publicističkih tekstova. Tematikom je vezan za polit. i gosp. život Istre, posebno Liburnije, te za borbu Istrana protiv iredentizma i fašizma u XIX. i XX.st. Po imenu supruge Eme Jurković uzeo je pseudonim i nadimak Emin. Surađivao je s D. Vitezićem, M. Laginjom, V. Spinčićem i drugim političarima i književnicima istar. preporoda, ali i Franom Supilom, Milanom Begovićem, A. G. Matošem, V. Nazorom i mnogim dr. književnicima i intelektualcima.

            Najvažnija su mu djela drama Zimsko sunce (1903), komedija Vicencica (1934), romani Pusto ognjište (1900), Iza plime (1913), pov. romani Pod sumnjom (1918), Danuncijada (1946). Zapažena su mu djela bila i igrokazi za djecu. Mnogobrojne publicističke tekstove u časopisima i novinama potpisivao je pseudonimima. Napisao je malu monografiju Matko Mandić (1938) te sjećanja Moje uspomene na Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru (1953). Prilično opterećen nacionalnom problematikom, u većim se djelima služio motivima romantizma, realizma i moderne, jer je životom zahvatio sva tri razdoblja. Kritičari najboljima smatraju kratke pripovijesti i novele, u kojima su likovi dorađeniji i atmosfera zatvorena unutar zadanih okvira. Sabrana i izabrana djela objavljena su mu u tri navrata: Novele (1906–07), Djela (1956) i dvije knjige u nizu Pet stoljeća hrvatske književnosti (1977. i 1981).

Jedna od njegovih najpoznatijih izreka je: